Profesionalni je život proveo uzgajajući struku očinskom brigom i u stvaranju oralnomedicinsog podmlatka, kojem je davao trajnu bezrezervnu podršku. Svi mi oko njega imali smo kontinuirani osjećaj odobravanja, poticaja i mudroga oslonca koji je uvijek mogao ponuditi savjet i rješenje za svako stručno, ljudsko ili osobno pitanje. Krugovima oko sebe zadavao je ritam i dobronamjernu i poticajnu atmosferu punu trajnog optimizma. Zbog svog visokog standarda kolegijalnosti i profesionalnosti, akademik Topić je zapisan u etički kod svakog pristojnog stomatologa koji ga je kao student ili specijalizant imao priliku upoznati. Bio je istinski stvaralac, kakvi su u vrijeme njegovog karijernog zenita bili rijetki, a danas gotovo da ih više niti nema.
Uz nedvojbenu erudiciju i iskustvo, akademik Topić posjedovao je i vrlinu pronalaženja adekvatnog načina prijenosa znanja na studente i stomatologe. Prava vrijednost nastavnika, stručnjaka i znanstvenika je da svoje znanje, stečeno dugotrajnim procesom, prenosi na druge, i to na način prilagođen primatelju. I kao redoviti profesor u trajnom zvanju posjedovao je entuzijazam nastavnika poput onoga koji je primjeren gorljivome docentu.
Akademik Topić je na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu djelovao od 1993. do svoje mirovine u 2000. godini, u kojoj gotovo do kraja života nastavlja s intelektualnim djelovanjem kroz predavanja, pisanje knjiga te znanstvenih radova. Uz nebrojene objavljene radove, akademik Topić je bio autor i suautor sedam udžbenika iz područja oralne imunologije, parodontologije, oralne medicine i stomatološke skrbi medicinski kompleksnih bolesnika. Akademika Topića bi se, zbog njegovog stručnog habitusa, najbolje moglo opisati kao „liječnika za usnu šupljinu i šire“. Od svojih studentskih se dana zalagao da budemo puno više od “zubnih liječnika”. Preventivu oralnih bolesti smatrao je najuzvišenijim dijelom našega djelovanja. O tome svjedoči i posveta koju u 3. izdanju svoga udžbenika “Parodontologija” iz 2005. godine posvećuje „pacijentima koji nose totalne proteze zbog nepravedno ekstrahiranih zubi“. A s korica prvoga izdanja “Parodonologije” iz 1980. godine, širok i vedar osmijeh dariva nam kći Lidija, s kojom se je sada ponovno susreo.
Uz njegovu dragu obitelj, suprugu Miru, kći Anu te unuke, praunuke i zetove, ostajemo ožalošćeni i svi mi koji smo s Berislavom desetljećima dijelili nezaboravne prijateljske i stručne trenutke.
Dragi akademiče, dragi Bera, sretan put!
Pristupačnost